Život je kao Heavy-metal

ss

ma neee...

objavio ironpriest u 21. srpanj 2008 17:39:13 | 0 komentara

'Svoga uma gospodar' iliti Neinformiranostofobija...

TV; mrzim televiziju. Jednostavno više volim kvariti svoj vid gledanjem u križ nego TV ekranom. Mrzim televiziju zato što je to samo jedna bezvezna plastična kutija koja mi određuje svakodnevnicu. Mrzim gledati neki psihotriler i ne moći se uživiti u njega jer me baš sad smetaju gramatički netočni titlovi ili loša slika. Mrzim kada mi se dogodi da otkažem sve zakazane planove zato jer se baš tada emitira repriza moje omiljene serije, od koje svaku epizodu znam napamet, al moram je pogledati opet tek tako da doživim opet onaj trenutak kada sam je prvi puta pogledao. Jednostavno mrzim televiziju, i javnu i privatnu i porno i sve ostale televizije. No, ne mogu bez televizije, jer imam strašnu fobiju od neinformiranosti...

Zato i mrzim televiziju, i novine i internet i sve ostale medije koje svakodnevno pratim, jer određuje ritam otkucaja moga srca, društvenosti moga bića i aktivnost moga uma. Mrzim biti zarobljenik vlastitog uma, nezastinog stvorenja koji samo teži jednome – biti moćan (jer, inaformacije su moć, a ko se njima zna koristiti je moćan). Mrzim kada se ujutro probudim i pročitam novine, mrzim kada u 12 gledam vijesti, kada u 5 gledam vijesti, kada gledam vijesti u 18 i 35, kada gledam dnevnik u 19 i 10, kada gledam 'Na rubu znanosti'. Mrzim kada otvorim Obzor; index; dnevnik.hr; blog Krešimira Mišaka; wikipediu itd. dok upijam sve više i manje vrijedne informacije u sebe ne bih li mi poslije zatrebale, ne bih jasnije vidio svijet, ne bih li lakše razumio ljude, ne bih li se izgradio. Kraće, mrzim neinformiranostofobiju...

Savršen trenutak u životu neinformiranotofobičara? Savršen trenutak u mome životu je kad povežem dva pojma koja na prvi pogled nekom laiku nemaju veze jedan s drugome; kada moji stavovi dosegnu neku novu dimenziju; kada osjetim da moje razmišljanje može dosegnuti izvan moga tijela; kada pročitam neki članak/knjigu i tražim novi/u da se nadogradim. Takvi se trenuci ne dijele s drugim osobama, jer one nisu 'savršene', one nisu dokućile tu moju razinu niti ja nemam volje sada nekome objašnjavati nešto što sam odavno savladao jer znam da tu nije kraj, da je to samo početak, da tu ima još. A onda tu opet počinju oni savršeni trenuci, koji me uzdižu tijekom dana i osiguravaju mi miran san, a sve to jer znam da sam nešto novo saznao za što će drugima trebati još godine da se uopće sretnu s time. Moj um/ja ne traži/m strahopoštovanje, nadmoć, itd. traži/m istinu za koji zna/m da je negdje tu oko nas, mozaik kojeg se tek treba složiti ...

To je dar i prokletstvo, jer ne moći spavati noću jer moraš razmisliti i proanalrizati svaki svoj današnji potez u cilju poboljšanja, patiti u snu zbog nedovoljne informiranosti (ali pazite, nikad nije dosta, nikad neće doći dan kad ću si reći 'Eh, dovoljno znaš'), stalnog straha od nepronalaženja baš onog pravog izraza koji opisuje ono što želiš reći nije baš uvijek med i mlijeko kako se čini...

A sad mi recite; jesam li ja lud ili su svi oko mene ludi?

objavio ironpriest u 14. srpanj 2008 16:02:11 | 2 komentara

'Zao James Bond' iliti Point of Entry...

Sa svojih nepunih 6 godina prvi sam se puta susreo sa pojmom tajni agent. I nije se još onda marilo za ništa drugo osim oće li se Hrvatska kvalificirati na Euro 2000. u Belgiji i Nizozemskoj dok sam u tajnosti maštao o tome kako ću se kad narastem boriti protiv zlih ljudi. Onda nisam ni znao zašto bi ti ljudi kao takvi bili zli, no bilo je to ono vrijeme u životu kad se već bira prvi idol/i. Svi su imali nekoga; Domagoj je imao Godzillu (čiju reputaciju još i danas čvrsto brani), Helena je imala Šukera, Mislav je imao Batmana, jedino sam se ja još šlepao i drugima crtao njihove idole drvenim bojicama. Naravno, pomno sam slušao svačija nagovaranja kako je nihov idol najbolji, najjači i baš onaj pravi za mene ne bih li konačno našao svog favorita...

Bila je to vruća večer u lipnju '99. u kojoj nije bilo važnijih evenata za našu obitelj i narod općenito (Euro, Olimpijske igre i Svjetsko padaju uvijek na parne godine) pa se na tada još jedinoj televiziji HRT-ovom drugom programu puštao ciklus filmova o Jamesu Bondu. Tko je on bio prije početka filma nisam znao, a i film sam gledao jer nisam imao što drugo raditi. Onda je film počeo; uvod i zaplet nisam razumio jer sam bio prelijen za čitanje subtitlesa, a i tada baš i nisam razumio što znači pojam SMERSH ili KGB, no znao sam da je Bond poslan od strane svoje domovine da prebije par zlih likova, napravi neke senzacionalne skokove i time se ne hvali okolo i dobro je to radio. Te sam se večeri totalno upustio u priče o M-16, kompaniji koja tajno svaki dan spašava svijet od zlih komunista i svakojakih bolesnih terorista. Jednostavno, živio sam od i za Jamesa Bonda i njegovih zgoda, koje uvijek sretno završe...

Nakon nekoliko godina kad već totalno zaboravih svoje dječačke opsesije, kao i svaki dan, otvorih Večernjak. Čitao sam tako; malo o ekonomiji koja nam je tako i onako u banani, malo riješavao križaljke (koje sam onda strastveno volio riješavati), pogledao što ću danas gledati na telki dok na zadnjoj strani nisam ugledao reklamu za prodaju kolekcije svih James Bond filmova preko Večernjaka. Nisam ni trepnuti stigao već sam se prisjetio svih onih sretnih trenutaka iz djetinstva i odlučio da si moram kupiti tu kolekciju bez obzira na sve. Te srijede je izašao prvi primjerak 'Dr.No' s kojim sam bio oduševljen, ali ovaj puta razumjeći tematiku filma. Onda je došao moj najdraži Bond ikada 'From Russia with love' u kojeg sam se zaljubio na prvo gledanje. I tako sam srijedu po srijedu, film po film sve više počeo shvaćati da je James Bond zapravo samo još jedan od njih, bezuvjetnih ubojica bez pokrića, baš kao i 'zlikovci' koje on uvijek pobjeđuje...

Bio sam šokiran dok su mi se misli tetris metodom slagale u glavi. Slika je svake sekunde postajala sve složenija, jasnija i onda mi je sinulo. U svim filmovima su gotovo sve Bondove žrtve samo piuni, baš kao on u igri većih. Nisu oni krivi što ne mogu biti na 'pravoj' strani baš kao Bond koji u slučaju da njegova strana izgubi u tom nadmetanju isto tako može biti sagledan kao zločinac baš kao što su u bondologiji prikazani Rusi. Istina je ta da ništa nije crno-bijelo, jer ne smijemo ponavljati Bondove pogreške sa razmišljanjima kao što su 'ako nisi za nas, protiv nas si', jer bi u tom slučaju mi postali ono protiv čega se oduvijek borimo, bolesnog primitivizma. Ne postoji 'prava i ispravna strana' niti ne postoji 'kriva i pokvarena strana', sve ovisi o točki gledanja i situaciji u kojoj se nalazite u svemu tome; igri ideologija u kojima na kraju nikad nema pobjednika...

objavio ironpriest u 4. srpanj 2008 18:43:48 | 5 komentara

'Delivering the Goods' iliti Strast...

Prije nekoliko godina moj se um sreo sa nečim što je odmah priglio k sebi. Nešto što mu je uzbudilo i istovremeno smirivalo sva osjetila. Nešto što mu je pružalo onu toplinu koju je već dugo tražio ne znajući da će je sresti u takvom obliku. Nešto što se pojavljivalo u svjetlim i tamnim dimenzijama. Nešto što ti digne noge od poda i zaboraviš na svu prije doživljenu strast, zadovoljstvo ili sreću. Nešto što ga je usmjerilo na pravi put i prosvjetlilo jačinom tisuće Sunca. Nešto što mu je pokazalo prave životne vrijednosti. Nešto što je drugima smetalo i bilo im toliko veliki trn u oku da bi to najradije istrijebili. To nešto što bi ti htio slaviti danju, udisati noću i živjeti u snovima. Susreo je pravu i iskrenu ljubav u obliku tonova koje su se slijevale na tekst koji je samo potvrđivao sve ono što osjećaš slušajući glazbu. Susreo je Judas Priest...

Htio sam prestati, ne postati jedan od njih; ljudi koji žive po principu bezveznog lupanja po bubnjevima kako su me uvijek uvjeravali. No, pozitivna energija je bila toliko jača i mekša od svega do tada viđenog istovremeno. Zaljubio sam se, na prvi pogled rekli bi neki, u glazbu koja nije samo bila glazba već niz senzibilnih misli koje te potiču na razmšljanje i udaraju u srž svakog tvog problema tolikom jačinom da se bol utrostručila sve dok ne bi pustio suzu i razumio da je sve to zapravo ništa što ja uz pomoć Judasa ne bih mogao podnijeti. I u svim teškim trenutcima, kad su me svi napustili mogao sam ući u svoju sobu pustiti si bilo koju pjesmu jer bi u tim trenutcima svaka davala odgovor: baš na ono što ne mučilo i davala mi hrabrosti nastaviti dalje bez straha...

S Judasima sam osjetio i još uvijek osjećam onu pravu i iskrenu ljubav koju mi nitko ne može uzeti, ni razuvjeriti me da ona to nije. Ljubav koja seže daleko iznad onog tjelesnog i seksualnog, ljubav koju primjenjujem svaki dan te pokušam pružiti svakome. Ljubav koja je kao takva za mene iskrena i čista u svakom mogućem pogledu je ujedno i ljubav koju svi oduvijek traže, a ja sam je eto našao.
 
Have you found yours too?
 

objavio ironpriest u 2. srpanj 2008 1:36:27 | 1 komentara

'GMO inspiracija' iliti Paranoid...

Sve je bilo spremno; moj očaj i um su naizgled bili na visokom stupnju fleksibilnog razmišljanja i produkcije. U tom trenu mi se činilo apsolutno sve ostvarivo, izvedivo. Mislio sam da mogu preskočiti sve granice, žmireći prohujati labirintom. Baš kao Piero Manzoni kada je ugledao 'Readymades' Marcel Duchampa osjećao sam se danas prijepodne; pun entuzijazma odlučih biti baš kao svi drugi samoprozvani umjetnici; htio sam nešto nemaštovito, bezvrijedno i moglo bi se reć gadno prodati kao nešto nadasve dragocjeno i rijetko. Naravno, nadmašiti 'Artist's shit' nikad ne bih mogao, but why not try?...

'12:41 je!' - zaključih kada sam već sedmi puta u deset minuta pogledao na sat jer sam znao da nisam gotov a vremena je bilo sve manje. Sa svakom minutom lažna motivacija i volja je postajala sve manja a i smisao svega toga se počeo gubiti, no završiti sam morao bez obzira na (ne)kvalitetu gotovog proizvoda uvjeravajući sebe da je to to i da takvih trenutaka neće biti puno u mome životu. Osjećao sam kako mi znoj probija kroz kožu dok srce kuca u ritmu Black Sabbathovog  'Paranoid'-a te su mi se u glavi vrtjele misli o tome kako sam upropastio još jednu priliku da završim započeto dok je strah proporcionalno rasao sa brzinom Iommieve solaže. Nikada nisam mislio da ću doći tako blizu srčanom ili moždanom udaru kao što sam bio tada, no onda je sve stalo i konačno sam pomislio 'Pa zašto si to radiš?'...

Sjeo sam na svoj udoban stolac te čak i na neki način prosvlijetljen od samoga sebe shvatih da možda nisam čovjek za velika djela, no da nisam ni čovjek koji i mala djela želi postići na silu. Inspiracija dolazi kad se mi njoj najviše nadamo, već onda kada je najmanje očekujemo i priželjkujemo. A kada dođe ta inspirativna minuta nikako ju na valja potisnuti, jer što je čovjek ako nije kreativno i stvaralačko biće? Tko god potisne svoje inspirativne potrebe i želje jednostavno prestaje biti čovjekom. No, čovjekom se niti ne postaje kada u svojoj podsvijesti stvarate lažnu ili GMO inspiraciju koja je kao takva više muka za stvaroca koji nikada neće biti zadovoljan djelom koji je stvorio pod utjecajem GMO inspiracije...

Taj dan sam shvatio da se ništa ne bi trebalo raditi na silu i reda radi...

objavio ironpriest u 26. lipanj 2008 2:23:05 | 1 komentara

'Još neupisani' iliti Otpisani...

Plavo more, zelene šume, zlatne nizine, predivni brežuljci, krasni ljudi, tvornica cigareta u Rovinju, kasnovečernji reality show, Ivica Kirin i RTL erotske noći subotom. Hrvatska je sve u svemu lijepa zemlja za odrastanje, naravno, dok vam realnost ne otvori oči i shvatite da vam horizont razmišljanja ne smije biti lokalna birtija u kojoj svako jutro onako frajeski ispijate kavicu, već morate razmišljati o svojoj budućnosti. Tu nastupaju i prvi problemi u vašem mladom životu, a koga će se drugog okriviti nego mame i tate jer su vas rodili i odgojili u zemlji u kojoj se ne vozi niti jedna utrka Formule 1, nikad ne nastupa vaš glazbeni idol i u kojoj je školstvo u banani. No, opet, sve se to lakše probavi uz jednu pljugu iza škole i spasonosno opijanje subotom sa ekipom...

Kao i većina hrvatskih četranestogodišnjaka i ja se ove godine upisujem u srednju školu. Odnosno, i ja ove godine biram svoje zvanje ili barem biram smjer kojim ću ići sljedećih 4 godine, pa čak i cijeli život. Naravno, ni ja nisam zadovoljan svojim ocjenama koje mi je zaključila ona kučka od profesorice i/ ili retardirani profač, te na svaku pomisao na upise dobijem vrtoglavicu i znojne dlanove, a strahove o nekim psihičkim traumama koje isto tako ostaju ako se slučajno ne upišem u školu mojih snova (tu se prvenstveno misli na post školska mišljenja kao što su: 'Mogao sam biti odvjetnik, a sad prodajem rajčice na tržnici i sve to zbog one glupače iz zemljopisa...') koja mogu imati posljedice o kojima će članci krasiti rubrike crne kronike da ne spomenem. Sve u svemu, jedno razmaženo deriše kao što sam ja se pita da l' je to sve potrebno te da l' će to iskustvo izgraditi mene kao osobu koja će dobro i pošteno živjeti i raditi, te svake četiri godine dati glas za ljude koji su mi to iskustvo omogućili...

Sramota je da djeca od četrnaest, petnaest godina koji su sada u najvišem stupnju puberteta moraju odlučiti što će biti za deset godina kad moraju prestati živjeti na račun svojih roditelja i početi se brinut sami za sebe. Taj problem pretežito postoji samo kod istočnih zemalja koje bi se trebale ugledati na sisteme Zapada, koji su taj problem riješili uvođenjem 9. razreda u koji se ide ako se još ne možete odlučiti kuda ćete. Cijeli sistem upisa u srednju školu je jako loše organiziran, te se čini da više škodi nego što olakšava budućim srednjoškolcima. Zakon da se dokumetni istodobno ne mogu ostaviti u dvije škole ne valja, pa čak i činjenica da su prvi i drugi upisni rok jedan od drugog udaljeni tek jedan dan, što učenike ne potiče na razmišljanje o budućnosti već o pritisku da se nisu upisali u ono što su željeli, pa brže bolje biraju bilo koju školu u koju mogu upasti; što automatski od te djece stvara nesretne ljude sa nesretnom budućnošću. No, cijeli upisi niti ne mogu biti bolji, jer ipak su oni samo još jedan odraz lošeg školstva u samoprozvanoj 'Zemlji znanja'...

Hrvatske škole jednostavno ne prate standard i prohtjeve svojih učenika, pa je mladima u njima nezanimljivo i uzaludno boraviti; što uvijek povećava želju za markiranjem sa nastave, koja je kao takva u Hrvatskoj pravi gubitak vremena jer učenici jednostavno ne znaju ili ne mogu primijeniti stečeno znanje u praksi. Uči se gomila nepotrebnih podataka i prolazi gomila nezanimljivog gradiva, a premalo toga ostaje za stvaran život. Nije bitno koliko se vremena utrošilo na gradivo i koliko je kvalitetno to vrijeme bilo, važnije je to gradivo ocjeniti. Zato u osnovnim školama traje hiperprodukcija odlikaša, a u srednjim školima stvaranje frustriranih strojeva za pamčenje, tinejdžera koji na fakultete stižu s golemim rupama u znanju i bez imalo sposobnosti da znanje koje su eventualno stekli i primjene. No bitno je samo da mi imamo sve udžbenike prepravljene po HNOS-u u kojima se naši učitelji nikako ne snalaze a mi učenici još manje...

Koliko će se mojih vršnjaka izgubiti u mraku ove države?

objavio ironpriest u 11. lipanj 2008 23:07:08 | 2 komentara

'Odgoj pravih Hrvatina' iliti Hej Slaveni...

Grad, ulaz u gradski stadion u kojem uskoro počinje utakmica godine. Navijači, guraju se, stari i mladi, pjevajući stare tadicionalne pjesme kao što su 'Ubij, ubij Srbina!' ili poznate stihove iz još poznatijih narodih balada kao što su 'Puno Srba Neretva nosila'. Što sve iz sigurne udaljenosti preko TV-a prati mali Ivica koji euforično čeka utakmicu i usput upija stihove koje u gomili pred stadionom pjeva njhov stric. Ponosno bace pogled kroz prozor na trg, gdje vide hrpu Hrvatina koji čekajući projekciju utakmice visoko podignutom desnicom viču 'U boj, u boj, za narod svoj!'. Drugo jutro, želeći saznati što više pojedinosti o utakmici u kojoj je njegov narod, narod njegovih predaka pobijedio krvnike sa one strane Drine vidi parolu 'Kad Hrvati marširaju'. A kao točna na 'I' još Ivičin tata pusti 'Jure i Boban'-a preko novog Hi-Fi-a kojeg je obitelj kupila od dragog gospona iz Herceg Bosne, koja je isto tako dio Hrvatske. Sve je to činjenica da mali Ivica ima sve predispozicije da pošten pravi Hrvatina...

Tko su to Hrvatine, odnosno ljudi koji misleći, pjevajući i govoreći prave vjerske, nacionalne i rasne razlike, odnosno sve što je bilo gdje drugdje zabranjeno, samo kod nas dozvoljeno? Hrvatine su svi ljudi koji misle da su Hrvati od Boga izabrani narod (baš kao što je to bio Izrael) te da se zato s njima niti jedan drugi narod, rasa, vjera ne može mjeriti. Hrvatine su samodestruktivni, koji kroz svoju mržnju šire prema ostalim Slavenima. Hrvatine nisu prije bili Hrvatine, oni su bili sve ono što sada preziru, no promijenom vlasti je promijenila i njih, te ih konačno dovela na pravi i pošteni put pravih Hrvatina. Hrvatina se ne postaje preko noći, potrebno je poslati mnogo plavih kuverti na određene adrese te na nekom okupljalištu pravih Hrvatina dešnjaka otpjevati zakletvu koja će biti snimljena te kad dođete na visoke pozicije i odlučite više ne biti prava Hrvatina puštena u javnost. Kraće: Hrvatine su svi koji misle da je diskriminacija što ploča za šah nema crvena umjesto crnih polja...

Marx je u jednom od svojih govora još davne 1867. rekao da Hrvati, Srbi, Slovenci kao narod trebaju izumrijeti, radi napretka cijele Jugoistočne Europe, ali i Zapadne Europe. Sa čime se u potpunosti slažem, činjenica je da će biti Četnika onoliko dugo koliko će biti Ustaša, jer kako će se uvijek misliti 'Ako mogu oni tako, možemo i mi'. Svi se Slaveni trebaju ujediniti u jedan narod u kojem nadmoć neće imati niti jedna narodnost, već vladati federacija (koliko god je to moguće). To je jedini 'mirni' način da se konačno zaustave ti 'Balkanski tikovi' koji  će u suprotnom završiti tako kako su i Nijemci još u 2.svj. ratu planirali, znači da ćemo se mi Slaveni međusobno toliko izmoriti da će nas oni okupirati. Što je vrlo vjerovatno moguće, samo što ovaj puta to neće biti Nijemci nego Ameri ili tkogod...

Znam da je to nemoguća misija i ne želim se vraćati 50 godina unatrag...

Ljudi moji konačno zakopajte RATNE DUHOVE!

objavio ironpriest u 8. lipanj 2008 16:39:33 | 2 komentara

'Izumitelji – krvnici naroda' ilti Global warming...

Godine 1803. u Engleskoj je živio jedan čovjek, dosta inteligentan, no malo lijen. No, kako je još uvijek živio kod mame, a cura mu je živjela na drugoj strani rijeke, odlučio je izbjeći stalno hodanje preko mosta i natrag 'over and over again'. Jednog je dana u veljači htio je svojoj voljenoj odnijeti kuhanog kukuruza, pa kako mu je bio pretežak odlučio je ga umjesto preko mosta prenjeti malim čamcem. Čim je lonac sa kuhanim kukuruzom iz kojeg je izlazila para položio u čamac sinula mu je ideja, ideja koja je poprimila tolike razmjere u ljudskoj povijesti da si to jadan Fulton nije mogao niti zamisliti. Danas, 205 godina kasnije, ljudi umiru na cesti, pečući jaja na oko na betonu...

Godine 2008. u Hrvatskoj živim ja, kakav god bio, tu sam. Dok hodam pješke cestom, sav mokar od znoja jer me je sunce prži dođem kući, brzo bježim pod tuš da bih čim uspješnije izbjegao lokalnu dehidraciju tijela; preko internta naručujem kreme za kožu sa zaštitnim faktorom 50; hladim vodu u zamrzivaču u koji se prije spavanja na 5 minuta legnem da bih ohladio tijelo i pripremio za vruću noć; bojim se otići na more zbog svakakvih najava raka kože koji najčesće dobije skupina ljudi svijetle puti u koju ja spadam itd. A sve to zbog jednog napretka, jedne prekretnice koja je bila nepromišljena i kod njena stvaranja se nije gledao u budućnost već u prošlost, sa onim poznatim stavom: 'Bit će bolje nego što je bilo prije', no niko nije razmišljao što će biti poslije...

Parni stroj, parni brod sve je to moralo loše završiti, odnosno dovesti do upotrebe nafte. U toj fatalnoj industrijskoj revoluciji su si ljudi zadali cilj, olakšati čovječanstvu život, no ne razumijem kako meni sad globalno zatopljenje pomaže. Prije zadavanja cilja svakako treba gledati što će se desiti kad se taj cilj ostvari, odnosno, čemu će ostvarenje tog cilja biti uzrok, ukratko: razmišljati drugoročno; misliti ne samo na poboljšenje života svoje generacije već života i narednih generacija. Jedino ćemo tako dokazati našu humanost kojom se preko na preko hvalimo...

Možda bismo trebali ostati konzervativni i probati ne stalno napredovati, jer nije svaki napredak koji je dobar po definiciji istovremeno i djelotvoran po praksi. Što se može vidjeti po mnogim primjerima iz svakodnevnice te primjerima iz proslošti kao što su neki ratovi vođeni zbog ideologija koje bi bile dobre samo prvog dana; zbog nedugoročnog razmišljanja pojedinaca, pa tako i mase. No, bilo kako bilo, za svaki izum koji je izumimo danas se moramo nadati da će mu se za 100 godina ljudi diviti, a ne ga pljuvati (zbog stvari do kojih je baš taj naš izum doveo)...

Just think about it...

( P.S. KissiČ, liziČ, pozziČ svima i meni također. )

objavio ironpriest u 29. svibanj 2008 19:52:12 | 1 komentara

'Like a rolling stone' iliti Savršenstvo...

Oduvijek samo volio igrati biljar, čista matematika, čista logika. Biljar je dio života, no biljar nije život. Živjeti biljar znači biti taj štap, odnosno biti komad drveta koji služi samo za napucavanje loptica, jedne u drugu, sve dok ih se sve ne pospremu u odgovarajuće rupe. Živjeti biljar znači razmišljati samo o toj igri, sve što god postoji povezati upravo sa biljarem. Živjeti biljar znači živjeti za usavršavanje tehnike biljara, znači doći do točke čistog savršenstva, pa makar to bilo samo jednoj u igri. A što kad se dođe do toga? Dal' tvoj život sad gubi smisao, jer zanimljiv je jedino napredak, a što kad napredak više nije moguć? Ostaneš sam jer znaš da dalje, više i bolje ne može(š); igra više nikad nije ista jer znaš da te igranje satima ne može unaprijediti, nego služi samo za trošenje svog vremena...

Uvijek sam se bojao odrastanja, postati velik i prestati rasti. Prestati rasti automatski znači i da više nikada neću prerasti svoje najdraže hlaće ili tenisice, no prestati rasti znači i doći do točke u životu u kojoj se moraš prestati nadati da ćeš jednog dana biti zdraviji, viši, jači ili veći od svoga rivala, što ti odmah oduzima pravo da kad pogledaš u ogledalo vidiš ružnu osobu kažeš: 'Poljepšat ću se s vremenom'. Prestati rasti znači i smanjiti, pa čak i zaustaviti napredak. Prestati rasti znači prestati ovisiti, jer to znači da sam ja već veliki dečko i moram postati samostalan. Prestati rasti znači postati savršen, koliko ti je to određeno. Nikad nisam htio odrasti, baš kao Petar Pan, htio sam zauvijek biti dijete i imati mogućnost napredka u svemu...

Nikad nisam razumio ljude koji teže savršenstvu, takozvane ili samoprozvane perfekcioniste. Žele doći do savršenstva, razumijem i zašto, no što ako se dođe do te točke, do savršenstva? Čovjek se više ne veseli, jer čovjek ne voli da u nečemu pada, odnosno unazađuje, a kad se netko usavrši onda mu ne preostaje ništa drugo osim se s vremenom unazaditi. Svaki dobar rezultat postaje normalna stvar, no s vremenom dođe loš rezultat, koji postaje takvo razočaranje da tog 'savršenog' toliko iznenadi u negativnom smilsu da će svaki naredni rezultat biti sve lošiji i lošiji, sve dok i sam 'savršeni' ne shvati da nema smisla tražiti savršenstvo. Možda je savršenstvo najveće zlo našeg vremena, odnosno traganje za njim. Naime, svi su se veliki ratovi i bitke vodili/e zbog nade u savršenstvo države/carstva, bez razmišljanja što će se dogoditi ako ta država/carstvo stvarno postane savršeno...

Sva sreća, I'm still rolling like a rolling stone...

objavio ironpriest u 16. svibanj 2008 20:36:31 | 4 komentara

'Bojanje svijeta' iliti Dresura...

Crtam, crtam olovkom kuće i brežuljke. Bojam, bojam drvenim bojicama te kuće i brežuljke, odredivši baš najmjerno da je tamo trava žarko crvena, a nebo nježne žuto-zelene boje. Odlučujem, odlučujem da cvijeće nema listove i da Sunce nije okruglo, nego trukutasto. Stvaram, stvaram nove vrste životnija, što više drugačije od ostalih živih bića to bolje. Osjećam, osjećam kako u meni raste mala želja da se ta moć odluke sa običnog papira preseli i na stvaran svijet oko mene. Želim, želim da mogu odrediti kako će moj mali dio Zemlje izgledati i ponašati se. Čujem, čujem tihe korake, sve glasnije i bliže. Vidim profesoricu kako mi uzme papir iz ruke i za moj uspjeli rad me nagradi sa peticom. Shvaćam, shvaćam da je ovaj svijet ograničen na čistu i primitivnu dresuru. Dresura koja produkt moje mašte nagrađuje običnom brojkom sa ciljem da postanem ono što oni definiriju kao 'dobar radnik' ili 'pošten čovjek'...

Dresura, dobro ili loše? Bez dresure nema ni napretka, nema ni obrazovanja. Sa dresurom ljudi postaju životinje, dresira ih se. A što je najgore, dresiraju ih ljudi koji su i sami bili dresirani, tako da se taj dresing prenosi sa generacije na generaciju i tako postaje upitnim. Upitnim zato što ako je prvi dreser dresirao svoje malo štene,a ona će kasnije krivo dresirati još malih štenca, koji će kasnije opet krivo dresirati još malih nevinih štenaca. Školstvo i općenito nauka je prerasla/o u mali ZOO u kojem se iz malih štenaca može izdresirati mala vojska velikih psa koja će vam nositi novine. Dreseri određuju budućnost, jasno je, prvo moraš biti dresiran da bi bio dreser, nikad završavajući krug primitivnog dresiranja se proširio po cijelom svijetu, pa se sad čini da našu sudbinu određuju samo još jedni dresirani štenci...

Dresura je i glavni razlog zašto ljudi ne razmišljaju. Naime, ono što im je rekao tata je tako, isključuje se mogućnost da je tata (čitaj dreser) progriješio. A odkud to tati? Jednostano je, to mu je rekao njegov dreser, koji je to doznao od svoga dresera. No, to se ni nakon toliko puno vremena dresiranja nije shvatilo kao nešto loše. Sve se shvaća i prihvaća na prvu loptu, bez želje da se nešto prouči i stvori vlastiti stav, kojeg se neće usađivati u glavu svojih štenaca. Tako je jednostavno, a ipak tako nedostiživo ma kako god jedan narod 'buntovan' bio. No i buntovnost nije ništa bolje ako je to samo trend, faza koja se preraste. Buntovničko razmišljanje se ne svodi na puštanje kose da se prkosi starcima, nego se svodi na uništavanje tog kruga dresiranja koji se širi i širi. Jebeš buntovništvo ako nije moralno, onda to postaje samo vrsta mode...

No, kada se dresura već i pokuša istrijebiti od nekog buntovnog pokreta koji se većinom sastoji od par ljudi koji imaju jasnu viziju budućnosti i spremni su se altruistički žrtvovati za buduće generacije, te tupe večine koja tih par vizionara slijedi samo da bi mogla okolo hodati u kožnim jaknama i napušiti se odnosno napiti se na prosvjedima. Zašto čovjek uopće postoji ako nema viziju? Samo da odradi svoje vrijeme na Zemlji i po mogućnosti se super zabavi dok čeka da umre i dođe u raj, o kojem mu je pričao njegov dreser, kojemu je to ispričao njegov dreser koji je to čuo od svoga dresera. E, baš zato je moja trava žarko crvena a Sunce trokutasto!

objavio ironpriest u 6. svibanj 2008 13:17:36 | 0 komentara