Život je kao Heavy-metal

'Još neupisani' iliti Otpisani...

Plavo more, zelene šume, zlatne nizine, predivni brežuljci, krasni ljudi, tvornica cigareta u Rovinju, kasnovečernji reality show, Ivica Kirin i RTL erotske noći subotom. Hrvatska je sve u svemu lijepa zemlja za odrastanje, naravno, dok vam realnost ne otvori oči i shvatite da vam horizont razmišljanja ne smije biti lokalna birtija u kojoj svako jutro onako frajeski ispijate kavicu, već morate razmišljati o svojoj budućnosti. Tu nastupaju i prvi problemi u vašem mladom životu, a koga će se drugog okriviti nego mame i tate jer su vas rodili i odgojili u zemlji u kojoj se ne vozi niti jedna utrka Formule 1, nikad ne nastupa vaš glazbeni idol i u kojoj je školstvo u banani. No, opet, sve se to lakše probavi uz jednu pljugu iza škole i spasonosno opijanje subotom sa ekipom...

Kao i većina hrvatskih četranestogodišnjaka i ja se ove godine upisujem u srednju školu. Odnosno, i ja ove godine biram svoje zvanje ili barem biram smjer kojim ću ići sljedećih 4 godine, pa čak i cijeli život. Naravno, ni ja nisam zadovoljan svojim ocjenama koje mi je zaključila ona kučka od profesorice i/ ili retardirani profač, te na svaku pomisao na upise dobijem vrtoglavicu i znojne dlanove, a strahove o nekim psihičkim traumama koje isto tako ostaju ako se slučajno ne upišem u školu mojih snova (tu se prvenstveno misli na post školska mišljenja kao što su: 'Mogao sam biti odvjetnik, a sad prodajem rajčice na tržnici i sve to zbog one glupače iz zemljopisa...') koja mogu imati posljedice o kojima će članci krasiti rubrike crne kronike da ne spomenem. Sve u svemu, jedno razmaženo deriše kao što sam ja se pita da l' je to sve potrebno te da l' će to iskustvo izgraditi mene kao osobu koja će dobro i pošteno živjeti i raditi, te svake četiri godine dati glas za ljude koji su mi to iskustvo omogućili...

Sramota je da djeca od četrnaest, petnaest godina koji su sada u najvišem stupnju puberteta moraju odlučiti što će biti za deset godina kad moraju prestati živjeti na račun svojih roditelja i početi se brinut sami za sebe. Taj problem pretežito postoji samo kod istočnih zemalja koje bi se trebale ugledati na sisteme Zapada, koji su taj problem riješili uvođenjem 9. razreda u koji se ide ako se još ne možete odlučiti kuda ćete. Cijeli sistem upisa u srednju školu je jako loše organiziran, te se čini da više škodi nego što olakšava budućim srednjoškolcima. Zakon da se dokumetni istodobno ne mogu ostaviti u dvije škole ne valja, pa čak i činjenica da su prvi i drugi upisni rok jedan od drugog udaljeni tek jedan dan, što učenike ne potiče na razmišljanje o budućnosti već o pritisku da se nisu upisali u ono što su željeli, pa brže bolje biraju bilo koju školu u koju mogu upasti; što automatski od te djece stvara nesretne ljude sa nesretnom budućnošću. No, cijeli upisi niti ne mogu biti bolji, jer ipak su oni samo još jedan odraz lošeg školstva u samoprozvanoj 'Zemlji znanja'...

Hrvatske škole jednostavno ne prate standard i prohtjeve svojih učenika, pa je mladima u njima nezanimljivo i uzaludno boraviti; što uvijek povećava želju za markiranjem sa nastave, koja je kao takva u Hrvatskoj pravi gubitak vremena jer učenici jednostavno ne znaju ili ne mogu primijeniti stečeno znanje u praksi. Uči se gomila nepotrebnih podataka i prolazi gomila nezanimljivog gradiva, a premalo toga ostaje za stvaran život. Nije bitno koliko se vremena utrošilo na gradivo i koliko je kvalitetno to vrijeme bilo, važnije je to gradivo ocjeniti. Zato u osnovnim školama traje hiperprodukcija odlikaša, a u srednjim školima stvaranje frustriranih strojeva za pamčenje, tinejdžera koji na fakultete stižu s golemim rupama u znanju i bez imalo sposobnosti da znanje koje su eventualno stekli i primjene. No bitno je samo da mi imamo sve udžbenike prepravljene po HNOS-u u kojima se naši učitelji nikako ne snalaze a mi učenici još manje...

Koliko će se mojih vršnjaka izgubiti u mraku ove države?

objavio ironpriest u 11. lipanj 2008 23:07:08