'Svoga uma gospodar' iliti Neinformiranostofobija...
TV; mrzim televiziju. Jednostavno više volim kvariti svoj vid gledanjem u križ nego TV ekranom. Mrzim televiziju zato što je to samo jedna bezvezna plastična kutija koja mi određuje svakodnevnicu. Mrzim gledati neki psihotriler i ne moći se uživiti u njega jer me baš sad smetaju gramatički netočni titlovi ili loša slika. Mrzim kada mi se dogodi da otkažem sve zakazane planove zato jer se baš tada emitira repriza moje omiljene serije, od koje svaku epizodu znam napamet, al moram je pogledati opet tek tako da doživim opet onaj trenutak kada sam je prvi puta pogledao. Jednostavno mrzim televiziju, i javnu i privatnu i porno i sve ostale televizije. No, ne mogu bez televizije, jer imam strašnu fobiju od neinformiranosti...
Zato i mrzim televiziju, i novine i internet i sve ostale medije koje svakodnevno pratim, jer određuje ritam otkucaja moga srca, društvenosti moga bića i aktivnost moga uma. Mrzim biti zarobljenik vlastitog uma, nezastinog stvorenja koji samo teži jednome – biti moćan (jer, inaformacije su moć, a ko se njima zna koristiti je moćan). Mrzim kada se ujutro probudim i pročitam novine, mrzim kada u 12 gledam vijesti, kada u 5 gledam vijesti, kada gledam vijesti u 18 i 35, kada gledam dnevnik u 19 i 10, kada gledam 'Na rubu znanosti'. Mrzim kada otvorim Obzor; index; dnevnik.hr; blog Krešimira Mišaka; wikipediu itd. dok upijam sve više i manje vrijedne informacije u sebe ne bih li mi poslije zatrebale, ne bih jasnije vidio svijet, ne bih li lakše razumio ljude, ne bih li se izgradio. Kraće, mrzim neinformiranostofobiju...
Savršen trenutak u životu neinformiranotofobičara? Savršen trenutak u mome životu je kad povežem dva pojma koja na prvi pogled nekom laiku nemaju veze jedan s drugome; kada moji stavovi dosegnu neku novu dimenziju; kada osjetim da moje razmišljanje može dosegnuti izvan moga tijela; kada pročitam neki članak/knjigu i tražim novi/u da se nadogradim. Takvi se trenuci ne dijele s drugim osobama, jer one nisu 'savršene', one nisu dokućile tu moju razinu niti ja nemam volje sada nekome objašnjavati nešto što sam odavno savladao jer znam da tu nije kraj, da je to samo početak, da tu ima još. A onda tu opet počinju oni savršeni trenuci, koji me uzdižu tijekom dana i osiguravaju mi miran san, a sve to jer znam da sam nešto novo saznao za što će drugima trebati još godine da se uopće sretnu s time. Moj um/ja ne traži/m strahopoštovanje, nadmoć, itd. traži/m istinu za koji zna/m da je negdje tu oko nas, mozaik kojeg se tek treba složiti ...
To je dar i prokletstvo, jer ne moći spavati noću jer moraš razmisliti i proanalrizati svaki svoj današnji potez u cilju poboljšanja, patiti u snu zbog nedovoljne informiranosti (ali pazite, nikad nije dosta, nikad neće doći dan kad ću si reći 'Eh, dovoljno znaš'), stalnog straha od nepronalaženja baš onog pravog izraza koji opisuje ono što želiš reći nije baš uvijek med i mlijeko kako se čini...
A sad mi recite; jesam li ja lud ili su svi oko mene ludi?
2 komentara:
Ti ne želiš biti ovca. Ti želiš sam donositi svoje odluke i zaključke. Ja sam odgojena tako da to smatram pozitivnom osobinom. Osim toga, nailazim na toliko ovaca na svijetu da me pojavak ne-ovce izuzetno veseli. Lalalala, ne možeš to vidjeti, ali upravo pjevam i plešem od veselja. ;)
Pa podsjetio si me na vrijeme kada sam bježala od kuće kada bi bile vijesti na televiziji, kada me nije zanimalo kakvo će vrijeme biti sutra, da ne spominjem period u kojem sam živjela bez televizije kao što i sada živim bez novina.
Ali.
Nisi lud. Sigurno nisi lud jer kad ti ja to kažem, onda je sigurno tako. Ali kao što si i sam rekao, to je i dar i prokletstvo.
Ono što me brine, to je fobija. To je to što kažeš da sam mrziš što sve to radiš. Osim biti ne-ovca, ja osobno smatram jako važnim i mir.
Hoćeš dijagnozu? Trenutno su tvoje sposobnosti previše velike da ne biš činio to sve što činiš. S vremenom će ti se ukazati potreba, a onda ćeš naučiti postavljati i prioritete. Onda ćeš zaokupljati svoj mozak samo stvarima koje ćeš u međuvremenu proglasiti važnima i to ćeš činiti savršeno. Dok ne zaključiš da najvažnije stvari nikada ne mogu biti savršene i ne počneš uživati u zalascima sunca. :)
Upravo sam se sjetila one priče o staklenki za zimnicu, kamenčićima različitih veličina i šalici kave. Ako je još nisi čuo (što sumnjam), samo reci i ispričat ću ti je. :)
Od natuknica, u 14. srpanj 2008 18:54:02
Od milansop, u 15. srpanj 2008 16:29:09
<< Home