Život je kao Heavy-metal

'Zao James Bond' iliti Point of Entry...

Sa svojih nepunih 6 godina prvi sam se puta susreo sa pojmom tajni agent. I nije se još onda marilo za ništa drugo osim oće li se Hrvatska kvalificirati na Euro 2000. u Belgiji i Nizozemskoj dok sam u tajnosti maštao o tome kako ću se kad narastem boriti protiv zlih ljudi. Onda nisam ni znao zašto bi ti ljudi kao takvi bili zli, no bilo je to ono vrijeme u životu kad se već bira prvi idol/i. Svi su imali nekoga; Domagoj je imao Godzillu (čiju reputaciju još i danas čvrsto brani), Helena je imala Šukera, Mislav je imao Batmana, jedino sam se ja još šlepao i drugima crtao njihove idole drvenim bojicama. Naravno, pomno sam slušao svačija nagovaranja kako je nihov idol najbolji, najjači i baš onaj pravi za mene ne bih li konačno našao svog favorita...

Bila je to vruća večer u lipnju '99. u kojoj nije bilo važnijih evenata za našu obitelj i narod općenito (Euro, Olimpijske igre i Svjetsko padaju uvijek na parne godine) pa se na tada još jedinoj televiziji HRT-ovom drugom programu puštao ciklus filmova o Jamesu Bondu. Tko je on bio prije početka filma nisam znao, a i film sam gledao jer nisam imao što drugo raditi. Onda je film počeo; uvod i zaplet nisam razumio jer sam bio prelijen za čitanje subtitlesa, a i tada baš i nisam razumio što znači pojam SMERSH ili KGB, no znao sam da je Bond poslan od strane svoje domovine da prebije par zlih likova, napravi neke senzacionalne skokove i time se ne hvali okolo i dobro je to radio. Te sam se večeri totalno upustio u priče o M-16, kompaniji koja tajno svaki dan spašava svijet od zlih komunista i svakojakih bolesnih terorista. Jednostavno, živio sam od i za Jamesa Bonda i njegovih zgoda, koje uvijek sretno završe...

Nakon nekoliko godina kad već totalno zaboravih svoje dječačke opsesije, kao i svaki dan, otvorih Večernjak. Čitao sam tako; malo o ekonomiji koja nam je tako i onako u banani, malo riješavao križaljke (koje sam onda strastveno volio riješavati), pogledao što ću danas gledati na telki dok na zadnjoj strani nisam ugledao reklamu za prodaju kolekcije svih James Bond filmova preko Večernjaka. Nisam ni trepnuti stigao već sam se prisjetio svih onih sretnih trenutaka iz djetinstva i odlučio da si moram kupiti tu kolekciju bez obzira na sve. Te srijede je izašao prvi primjerak 'Dr.No' s kojim sam bio oduševljen, ali ovaj puta razumjeći tematiku filma. Onda je došao moj najdraži Bond ikada 'From Russia with love' u kojeg sam se zaljubio na prvo gledanje. I tako sam srijedu po srijedu, film po film sve više počeo shvaćati da je James Bond zapravo samo još jedan od njih, bezuvjetnih ubojica bez pokrića, baš kao i 'zlikovci' koje on uvijek pobjeđuje...

Bio sam šokiran dok su mi se misli tetris metodom slagale u glavi. Slika je svake sekunde postajala sve složenija, jasnija i onda mi je sinulo. U svim filmovima su gotovo sve Bondove žrtve samo piuni, baš kao on u igri većih. Nisu oni krivi što ne mogu biti na 'pravoj' strani baš kao Bond koji u slučaju da njegova strana izgubi u tom nadmetanju isto tako može biti sagledan kao zločinac baš kao što su u bondologiji prikazani Rusi. Istina je ta da ništa nije crno-bijelo, jer ne smijemo ponavljati Bondove pogreške sa razmišljanjima kao što su 'ako nisi za nas, protiv nas si', jer bi u tom slučaju mi postali ono protiv čega se oduvijek borimo, bolesnog primitivizma. Ne postoji 'prava i ispravna strana' niti ne postoji 'kriva i pokvarena strana', sve ovisi o točki gledanja i situaciji u kojoj se nalazite u svemu tome; igri ideologija u kojima na kraju nikad nema pobjednika...

objavio ironpriest u 4. srpanj 2008 18:43:48